nedjelja, 8. srpnja 2018.

Bijeg i argentinski tango

Mnoge stvari nas mogu odbiti te još dublje udaljiti od nas samih. Granice prihvaćanja ili neprihvaćanja ponekad moraju biti jasnije. Najčešće se nakon negativnog “iskustva” povlačimo, bježimo ili doslovno napadamo. To su sve ljudske situacije i procesi rasta u kojima stalni bijeg i povlačenje ne pomažu. Iako je u početku bijeg možda i nakratko potreban, predugo bježanje i skrivanje odmaže. Bježimo li od nečega, a tjelesno se nalazimo blizu situacije u kojoj se zapravo skrivamo sami od sebe, postoji šansa našeg rasta te samim time i rasta naše okoline. 
“ Našim rastom raste i okolina te uz nju naše kognitivne sposobnosti.” - JS
“Sam argentinski tango predstavlja ravnotežu kojoj teži svako biće. Podsjeća nas kako ne treba bježati od samoga sebe, kako možemo sve i kako smo jednako vrijedni. Daje nam mogućnost otvaranja vrata Odnosu sa sobom i argentinskim tangom, kao i Odnosu sa sobom i drugim osobama te argentinskim tangom bez predrasuda, kroz stvaranje novih vrijenosti i stavova.” - Jelena Somogyi
Tajna je u prihvaćanju sadašnjih situacija. Posljedice nebrojenih detalja iz prošlosti i svih dijelova naših života, zarobljavajući nas i konstatno obaraju i, sprječavaju nas u rastu, prema nama samima i drugima - nisam nikada plesao ili vježbao, sam ili sa drugima, “nemam ritam”, nemam vremena i slično. Prihvaćanje činjeničnog stanja  nije PREDAJA nego MUDROST. Poanta je prihvatiti sebe, ali i druge u svojoj “nesavršenosti", čime se otvaraju vrata i s njima mogućnosti. Da je na nama mjenjanje ljudi i situacija, bili bismo u toj poziciji, no to nije naš zadatak, niti pravo.
Otvaranjem vrata dajemo sebi i drugima mogućnost. Ideju čije je vrijeme došlo ne može ništa zaustaviti, niti išta može progurati ideju čije vrijeme nije došlo. Isto vrijedi za ljude. Možemo stvarati temelje razvojom zdravog fizičkog i mentalnog bića.
Pronalaženje novih rješenja i savladavanje izazova pomaže u poboljšanju kognitivnih sposobnosti. 

Vama ostavljam na razmišljanje slijedeću poveznicu ili most.
Argentinski tango kao ples, glazba i poezija te društveni fenomen ne odbija i nije stečena mogućnost. Ljudi sami po sebi odbijaju mogućnost razvoja stečenih ili novih vještina i njihovo uživanje, ZA SEBE. Drugi nam predstavljaju izgovor. Svaki izgovor zlata je vrijedan. Kao i razlog kako, te zašto smo ili nismo u svijetu argentinskog tanga.
Zlato je jedan od prvih metala koji su ljudi naučili obrađivati. Koristi se već preko 6000 godina. Otada ljudi ne mogu odoljeti zlatu i potrazi za njim. Zbog svoje ljepote i sjaja zlato je predmet divljenja i umjetnici ga oblikuju u prekrasne predmete. Otkad zlato postaje novac (u 7. stoljeću prije Krista) tj. službeno sredstvo plaćanja, žudnja za njim još više raste, ono postaje gorivo ljudskih ambicija i sve jače utječe na povijesna zbivanja.
Mnogima su riječ i »zlato« i »novac« gotovo sinonimi. Asocijacija koja je osobito izražena u njemačkome jeziku zbog zvučne sličnosti »Gold« i »Geld«. Primjena zlata u funkciji novca nastala je razmjerno kasno. Prethodilo mu je doba kad su drugi metali bili skuplji od zlata — primjerice, početkom drugoga tisućljeća prije Krista željezo je bilo nevjerojatno važan strateški materijal. Smatra se da je Hetitsko carstvo u Maloj Aziji postiglo svoju veliku vojnu moć upravo zbog rane proizvodnje željeznoga oružja. U to je vrijeme cijena željeza bila veća od cijene zlata, a način njegova dobivanja čuvao se kao najstroža tajna. Kad bi se napravio popis tvari i predmeta koji su u povijesti ljudima služili kao novac, zlato ne bi stajalo na prvome mjestu.
Između riječi kojima “deklariramo” (Ajka, moj pas, voli skidati etikete ili obilježavajuća svojstva predmeta) odluke i njihovo provođenje u djelo uvijek se ispriječi neosjetni i nesvjesni otpor. Riječi više zapravo nemaju značenja i ta svojevrsna nemoć da svoje živote odlučno promijenimo u skladu sa željama i planovima postaje problem društvenog razmjera ili osoba.
Izgovori su zlata vrijedni, zašto nismo uspjeli savladati pokret ili zašto prestajemo s njegovim savladavanjem i upoznavanjem, kao prestanak bavljenjem ovom prekrasnom vještinom ili uopće zašto nemožemo (a želimo) upoznati sam argentinski tango. Strah od stvaranja novog svijeta i kreacija koje su nestalne i ne opipljiva, odnosno prihvaćanje te upoznavanje nas samih od samih sebe i moguće gledanje okoline. Što je naravno daleko od istine. Svaka kreacija i stvranje svijeta dok plešemo je opipljivo putem dodirnih površina i razmjena energija uz stvranje. Najvrijednije između dvije osobe je zajedničko stvaranje i dijeljenje. Njihova plesna stvralačka komunikacija  može biti vidljiva i drugima oko njih te njihova zajednička energija koja otvara sva vrata za sve oko njih.
Odaberemo li sanjarenje ili odbijanje ostvarenja naših vještina veći dio života provest ćemo nesvjesno, u mislima, ne u vanjskom svijetu. To je san u snu. Razlog tome je podsvjesno programiranje koje se zbilo zbog niza okolnosti, od urođenih sklonosti, genetskog make-upa, kućnog odgoja, okoline, raznih suptilnih oblika propagande i utjecaja kaosa u društvu, naizgledne nasumičnosti. No i strah od upoznavanja nas samih i doživljavanja okoline te mogućeg pada. Tko visoko leti nisko pada. U argentinskom tangu koristimo pod kao podlogu. Svaki maestro je “pao i podigao se više puta te se vraćao na početak.”
Prva je manifestacija problema nerazumijevanje činjenice kako je svijet poput Lego kockica. Mozaik  kockica u kojem svaka od njih ima svoje mjesto i vijek trajanja. Bivajući preblizu tom mozaiku, ne možemo ga sagledati. Može samo ako se odmaknemo dovoljno daleko kako bismo vidjeli cijelu sliku. To je moguće jedino širenjem svijesti. Gledanje s aspekta bavljenja argentinskim tangom sagledavajući sebe i argentinski tango, te sebe s drugim osobama i argentinskim tangom.
Razbjesniti se (jer smo stariji, mlađi, ovako ili onako građeni, imamo ili nemamo stalnog plesnog partnera, tko nas sve ili koliko često nas poziva na ples i sl.) jer nam se čini da je netko dobio ono što pripada nama i ludovati jer je loša osoba je posve besmisleno (ili ako je netko mlađi, bogatiji, omiljeniji). Takva snažna projekcija izvan sebe sužava svijest, potiče frustracije i uništava kvalitetu života. Bez ikakva izgleda da nešto promijeni u mozaiku.
Postoji više načina kako ispraviti našu sliku i preslikavanje u samom plesu kao i u cijelom aspektu argentinskog tanga. Primjerice, ritam disanja pri stvranju i otpuštanju pokreta koje pomaže u kontroli razine kisika u krvi, dakle emocija. Svjesno kretanje s nulte točke s kojim započinjemo plesnu komunikaciju bilo kada vježbamo sami ili s drugome (odonsno plešemo), hodanje povezano s svjesnim disanjem te vraćanje u nulte točke ostavlja kao dominantne samo misli koje su od bitne važnosti za njegov život, eliminirajući čitav spektar suvišnih signala iz njegove moždane kore. Fokus na sebe i drugu osobu pri pokretima te međusobno uvažavanje mogućnosti i vjerovatnosti bez pritisaka i žurbe. Jedno bez drugoga ne donosi pozitivnu ugodu, energiju i zajeničku stvralačku ideju.
"Sam argentinski tango nema samo jednu dobrobit, (onu fizičku) već višestruku: vraća nas nama samima i otvara vrata za sve vrste i načine plesnih i društvenih odnosa. " - Jelena Somogyi


Nema komentara:

Objavi komentar

Valcer povratka

Naslov: Valcer povratka Glazba: José Luis Castiñeira de Dios  Tekst: Fernanda E. Solanasa  Iz filma "Exilio del Gardel" (Fernando ...