🇭🇷95. Dobro jutro uz Jelenu i tango: Arhiva mira, knjige i putovi koji se dodiruju
🇬🇧 95. Good Morning with Jelena and Tango: Archive of Peace, Books, and Paths That Touch
🇭🇷 Cijeli tekst na hrvatskom jeziku nalazi se u nastavku, a engleski prijevod čeka vas na dnu stranice.
🇬🇧 The complete Croatian text is below; the English translation awaits you at the bottom of the page
Jutarnji protokol za suživot bivanja
Tri knjige kao tri ogledala
Kroz proteklih 95 emisija, literatura nam je bila vodič. Danas se prisjećamo tri naslova koja su duboko utkana u naš Institut:
- Wolfram Fleischhauer, „Fatalni tango“: Naučio nas je o odgovornosti pojedinca. U tangu, kao i u životu, nismo samo promatrači; svaki naš korak je odluka koja utječe na cjelinu.
- Jorge Bucay, „Voljeti se otvorenih očiju“: Podsjetio nas je da su drugi naša ogledala. Voljeti otvorenih očiju znači prihvatiti stvarnost bez iluzija, bez iščekivanja u očekivanju.
- Tomás Eloy Martínez, „Pjevač tanga“: Naš trenutni suputnik u labirintu Buenos Airesa. Kroz njega tražimo svoj autentični glas i učimo kako snaga jedne kapi može promijeniti cijeli ocean našeg dana.
Retrospektiva: Jorge Bucay i „Voljeti se otvorenih očiju“
1. Ogledalo ogledala (Susret sa sobom kroz drugoga)
Bucay nas uči da je svaki odnos, a posebno onaj u tangu, prostor u kojem se zrcalimo. Drugi nam ne služi da nas upotpuni, već da nam pokaže tko smo. Kada plešemo, ne tražimo "drugu polovicu", već svjesno ogledalo u kojem učimo rasti.
2. Bez iščekivanja u očekivanju (Ljubav bez iluzija)
Voljeti otvorenih očiju znači odreći se potrebe da drugi bude onakav kakvim ga mi zamišljamo. To je tvoj mirni postulat: biti prisutan s onim što jest, bez pritiska da trenutak (ili osoba) mora ispuniti naša nerealna očekivanja.
3. Odgovornost za vlastitu sreću
Kroz ovu knjigu smo naučili da je svatko od nas "zadatak po zadatak" odgovoran za svoj unutarnji mir. Ne možemo tražiti od partnera u tangu da nam drži ravnotežu ako je sami nismo pronašli u svom dahu i svom koraku.
4. Suživot bivanja u dvoje
Ljubav nije gledanje jedno u drugo, već zajedničko bivanje u istom ritmu. Bucay nas podsjeća da je za pravi kontakt potrebna hrabrost da ostanemo autentični – da plešemo svoju istinu dok istovremeno osluškujemo tuđu.
Bucay nas je naučio da otvorimo oči. Ne da bismo vidjeli mane drugoga, nego da bismo vidjeli istinu o sebi. U ovom našem 95. ponedjeljku, učimo kako gledati svijet – i jedni druge – upravo tim, otvorenim očima."
Retrospektiva: Wolfram Fleischhauer i „Fatalni tango“
1. Odgovornost pojedinca (Ples kao odluka)
U tangu, kao i u životu, ne možemo zatvoriti oči pred istinom. Svaki korak je odluka, a svaka odluka nosi odgovornost prema partneru i trenutku. Fleischhauer nas podsjeća da nismo samo promatrači – mi smo čuvari cjeline plesa.
2. Ogledalo ogledala (Potraga za sobom)
Roman je poput labirinta ogledala. Glavni lik, tražeći istinu o drugome, zapravo pronalazi skrivene dijelove sebe. To je ono što mi radimo u našoj dvorani: koristimo tango da bismo se vidjeli onakvima kakvi uistinu jesmo, bez maski.
3. Suživot s tamom i svjetlom
Mir nije samo odsutnost nemira, već sposobnost da plešemo i sa svojim sjenama. Ova nas priča uči da je prihvaćanje prošlosti i teških trenutaka nužan dio našeg „suživota bivanja“. Ne bježimo od mraka, nego u njemu palimo svijeću mira.
4. Granica između plesa i života
Gdje prestaje ples, a počinje život? Fleischhauer nam sugerira da te granice nema. Svaki „zadatak po zadatak“ koji riješimo u dvorani, rješavamo i u sebi. Danas, u 95. emisiji, te riječi s papira pretvaramo u naš zajednički dah.
Retrospektiva: Wolfram Fleischhauer i „Fatalni tango“
1. Odgovornost pojedinca (Ples kao odluka)
U tangu, kao i u životu, ne možemo zatvoriti oči pred istinom. Svaki korak je odluka, a svaka odluka nosi odgovornost prema partneru i trenutku. Fleischhauer nas podsjeća da nismo samo promatrači – mi smo čuvari cjeline plesa.
2. Ogledalo ogledala (Potraga za sobom)
Roman je poput labirinta ogledala. Glavni lik, tražeći istinu o drugome, zapravo pronalazi skrivene dijelove sebe. To je ono što mi radimo u našoj dvorani: koristimo tango da bismo se vidjeli onakvima kakvi uistinu jesmo, bez maski.
3. Suživot s tamom i svjetlom
Mir nije samo odsutnost nemira, već sposobnost da plešemo i sa svojim sjenama. Ova nas priča uči da je prihvaćanje prošlosti i teških trenutaka nužan dio našeg „suživota bivanja“. Ne bježimo od mraka, nego u njemu palimo svijeću mira.
4. Granica između plesa i života
Gdje prestaje ples, a počinje život? Fleischhauer nam sugerira da te granice nema. Svaki „zadatak po zadatak“ koji riješimo u dvorani, rješavamo i u sebi. Danas, u 95. emisiji, te riječi s papira pretvaramo u naš zajednički dah.
Retrospektiva: Tomás Eloy Martínez i „Pjevač tanga“
1. Potraga za autentičnim glasom
Baš kao što glavni lik u romanu traga za legendarnim pjevačem u labirintima Buenos Airesa, mi ovdje tražimo svoj autentični mir. To nije potraga za savršenstvom, već za onim trenutkom u kojem naš dah i naš pokret postaju jedno. To je tvoj „zadatak po zadatak“ – traženje istine u svakoj kapi.
2. Grad kao labirint (Ogledalo našeg unutarnjeg svijeta)
U knjizi je Buenos Aires labirint u kojem se lako izgubiti ako nemaš cilj. Za nas je to svakodnevica. Ali kroz „suživot bivanja“, učimo da labirint nije tu da nas zarobi, nego da nas nauči kako se snalaziti u neizvjesnosti – bez iščekivanja u očekivanju onoga što je iza sljedećeg ugla.
3. Snaga kapi (Svemir u jednom tangu)
Martínez piše o tome kako se cijela povijest jednog naroda može sažeti u tri minute pjesme. To je tvoja „snaga kapi“: jedna emisija, jedan ples ili jedna pročitana stranica može biti dovoljna da promijeni cijeli naš dan. Činimo onoliko koliko možemo, ali u to ulažemo cijeli svoj svemir.
4. Arhiva mira i tragovi u vremenu
Knjiga se bavi tragovima koje ostavljamo. Naših 95 emisija su naši tragovi, naša „arhiva mira“. Baš kao što pjevač iz naslova ostavlja neizbrisiv trag u srcima onih koji ga čuju, tako i mi gradimo zajednicu koja se prepoznaje po miru, a ne po buci.
Dok s Martínezom lutamo ulicama Buenos Airesa tražeći taj jedan savršeni glas, sjetimo se da je najvažniji glas onaj naš unutarnji, koji nam šapće da je u redu usporiti. U 95. susretu, slušamo upravo taj glas.
Prostor kao mjesto susreta
1. Sloboda umjesto stiska
U tangu, ako prečvrsto držimo partnera, nitko se ne može micati. Tek kad damo prostora unutar zagrljaja, ples postaje moguć. Isto je i u životu – prostor koji dajemo drugome je zapravo čin ljubavi i povjerenja.
2. Ponovni susret u autentičnosti
Kada damo prostora, ne susrećemo se više iz navike ili potrebe, već iz slobode. Ponovni susret nakon što smo „pustili“ jedno drugo je uvijek svježiji, iskreniji i dublji. To je ono tvoje „voljeti se otvorenih očiju“.
3. Suživot bivanja kroz razmak
Razmak nam omogućuje da se ponovno vidimo. Bez prostora, postajemo jedna mutna slika. S prostorom, ponovno vidimo osobu ispred sebe, njezine boje i njezin mir.
4. Mirna luka 95. ponedjeljka
Dajemo prostora sebi da samo budemo. I u tom prostoru, ponovno smo se susreli – ja s vama, vi sa mnom, i svatko od nas sa samim sobom."
Činimo onoliko koliko možemo. Gdje god i kad god bili. Hvala vam na ovih 95 jutara."
Sve ove riječi o kojima smo pričali – o prostoru, dodiru i miru – mi u Institutu svakodnevno pretvaramo u pokret. Jer tijelo ne laže, ono pamti svaki onaj dodir putova o kojem smo govorili."
Odnosi se ne režu škarama
1. Rez ostavlja oštre rubove
Naglo kidanje odnosa „škarama“ često je samo reakcija iz povrijeđenosti. Takav rez ostavlja ranu koja dugo krvari i rubove koji ostaju oštri za oba srca. To nije rješenje, to je samo privremeni prekid boli koji nas ne uči ničemu.
2. Tango kao učenje o distanci
U tangu učimo o zagrljaju, ali i o odmaku. Ako nam partner ne odgovara, ne moramo ga „odrezati“ iz svog života s agresijom. Možemo jednostavno promijeniti dinamiku, uspostaviti jasnu distancu i završiti ples s poštovanjem. To je zrelost bivanja.
3. Rasplitanje umjesto rezanja
Umjesto škara, koristi strpljenje. Pokušajmo rasplesti čvorove nerazumijevanja „zadatak po zadatak“. Ponekad se odnos prirodno udalji, poput krugova na vodi, a to je puno bezbolnije i ljudskije od nasilnog reza.
4. Mirna distanca kao rješenje
Rješenje je u postavljanju granica, a ne u uništenju mostova. Biramo mirnu distancu tamo gdje nema suživota, ali bez onog „bijesa škara“ koji bi nas kasnije mogao progoniti u našoj arhivi mira.
Kada nas netko ne razumije, naša prva reakcija je često želja da taj odnos prerežemo škarama. Ali naučili smo – škare nisu rješenje. One ostavljaju oštre rubove. Mi biramo miran odmak, biramo suživot u kojem poštujemo i sebe i drugoga, čak i kad se naši putovi više ne dodiruju."
Putovi koji se uvijek dodiruju
1. Trag u beskraju
Čak i kada mislimo da smo se odmaknuli, onaj dodir u tangu ili ona podijeljena riječ u 8:08 ostaje dio nas. Putovi se ne moraju križati zauvijek, ali točka u kojoj su se dodirnuli zauvijek mijenja smjer oba putnika.
2. Odgovornost prema susretu
Upravo zato što se putovi uvijek dodiruju, važno je kako se susrećemo. Ako uđemo u taj dodir s mirom, hidratizirani, nakon one dvije čaše vode i „pogleda kroz prozor“, taj će dodir biti ljekovit, a ne bolan.
3. Bez škara – jer nema kraja
Ako se putovi uvijek dodiruju (u sjećanju, u energiji, u arhivi), onda škare doista nemaju smisla. Ne možeš odrezati nešto što je postalo dio tvog puta. Možeš samo prihvatiti taj suživot bivanja i krenuti dalje, bogatija za taj dodir.
Pridružite nam se u Institutu: Ako osjećate da vašem koraku treba više prostora ili vašem duhu više mira, naša vrata u Zagrebu su vam otvorena. Istražite naše:
Plesne programe argentinskog tanga (za sve razine)
Vježbačke programe svjesnog pokreta
Sve detalje potražite na
Every Monday at 8:08, we begin exactly the same way, yet always anew. Before we step into our daily responsibilities, I remind you (and myself) of the importance of basic self-tenderness. Two glasses of water, a small bite, and a glance through the window—these are our anchors. In a world that demands speed, we choose peaceful reactions to misunderstandings and resolving tasks "drop by drop."
Throughout the past 95 broadcasts, literature has been our guide. Today, we recall three titles deeply woven into our Institute:
- Wolfram Fleischhauer, “Fatal Tango”: Taught us about individual responsibility. In tango, as in life, we are not mere observers; every step we take is a decision that affects the whole.
- Jorge Bucay, “Loving Each Other with Open Eyes”: Reminded us that others are our mirrors. Loving with open eyes means accepting reality without illusions, without waiting in expectation.
- Tomás Eloy Martínez, “The Tango Singer”: Our current companion through the labyrinth of Buenos Aires. Through him, we search for our authentic voice and learn how the power of a single drop can change the entire ocean of our day.
Bucay teaches us that every relationship, and especially the one in tango, is a space in which we reflect ourselves. The other does not serve to complete us, but to show us who we are. When we dance, we do not look for a "second half," but for a conscious mirror in which we learn to grow.
Loving with open eyes means giving up the need for the other to be exactly as we imagine them. This is your peaceful postulate: to be present with what is, without the pressure that the moment (or the person) must fulfill our unrealistic expectations.
Through this book, we learned that each of us, "task by task," is responsible for our own inner peace. We cannot ask our tango partner to maintain our balance if we haven't found it ourselves within our breath and our step.
In tango, as in life, we cannot close our eyes to the truth. Every step is a decision, and every decision carries responsibility toward the partner and the moment. Fleischhauer reminds us that we are not mere observers—we are the guardians of the entirety of the dance
The novel is like a labyrinth of mirrors. The protagonist, while searching for the truth about another, actually finds hidden pieces of himself. This is exactly what we do in our studio: we use tango to see ourselves as we truly are, without masks.
Peace is not merely the absence of unrest, but the ability to dance with our shadows too. This story teaches us that accepting the past and difficult moments is a necessary part of our "coexistence of being." We do not run from the darkness; instead, we light a candle of peace within it.
Where does dance end and life begin? Fleischhauer suggests to us that there is no boundary. Every "task by task" that we resolve in the studio, we resolve within ourselves as well. Today, in this 95th broadcast, we turn those words from paper into our shared breath.
In tango, as in life, we cannot close our eyes to the truth. Every step is a decision, and every decision carries responsibility toward the partner and the moment. Fleischhauer reminds us that we are not mere observers—we are the guardians of the entirety of the dance.
The novel is like a labyrinth of mirrors. The protagonist, while searching for the truth about another, actually finds hidden pieces of himself. This is exactly what we do in our studio: we use tango to see ourselves as we truly are, without masks
Peace is not merely the absence of unrest, but the ability to dance with our shadows too. This story teaches us that accepting the past and difficult moments is a necessary part of our "coexistence of being." We do not run from the darkness; instead, we light a candle of peace within it.
Where does dance end and life begin? Fleischhauer suggests to us that there is no boundary. Every "task by task" that we resolve in the studio, we resolve within ourselves as well. Today, in this 95th broadcast, we turn those words from paper into our shared breath.
Just as the protagonist in the novel searches for the legendary singer within the labyrinths of Buenos Aires, we search here for our authentic peace. This is not a quest for perfection, but for that single moment where our breath and our movement become one. This is your "task by task"—seeking the truth in every single drop.
In the book, Buenos Aires is a labyrinth where it is easy to get lost if you lack a goal. For us, that is daily life. But through the "coexistence of being," we learn that the labyrinth is not there to trap us, but to teach us how to navigate uncertainty—without waiting in expectation of what lies around the next corner.
Martínez writes about how the entire history of a nation can be condensed into a three-minute song. That is your "power of a drop": one broadcast, one dance, or one read page can be enough to change our entire day. We do as much as we can, but we invest our entire universe into it.
The book deals with the tracks we leave behind. Our 95 broadcasts are our tracks, our "archive of peace." Just as the singer from the title leaves an indelible trace in the hearts of those who hear him, we too build a community recognized by peace, not by noise.
In tango, if we hold the partner too tightly, no one can move. Only when we grant space within the embrace does the dance become possible. It is the same in life—the space we give to another is actually an act of love and trust.
When we give space, we no longer meet out of habit or need, but out of freedom. Meeting again after we have "let go" of each other is always fresher, more honest, and deeper. That is your "loving each other with open eyes."
Distance allows us to see each other clearly again. Without space, we become a single blurry image. With space, we see the person in front of us once more, their colors and their peace.
We give space to ourselves to simply be. And within that space, we have met again—I with you, you with me, and each of us with ourselves.
Abruptly severing a relationship with "scissors" is often just a reaction born of hurt. Such a cut leaves a wound that bleeds for a long time, and edges that remain sharp for both hearts. That is not a solution; it is merely a temporary interruption of pain that teaches us nothing.
In tango, we learn about the embrace, but also about creating distance. If a partner does not suit us, we do not have to aggressively "cut them out" of our life. We can simply alter the dynamics, establish a clear distance, and end the dance with respect. That is the maturity of being.
Instead of scissors, employ patience. Let us try to untangle the knots of misunderstanding "task by task." Sometimes a relationship naturally moves apart, like ripples on water, which is far more painless and humane than a forced cut.
The solution lies in setting boundaries, not in burning bridges. We choose a peaceful distance where there is no coexistence, but without that "rage of the scissors" that might haunt us later within our archive of peace.
Even when we believe we have moved away, that touch in tango or that word shared at 8:08 remains a part of us. Paths do not have to cross forever, but the point where they touched permanently shifts the direction of both travelers.
Precisely because paths always touch, how we encounter one another matters. If we enter that touch with peace, well-hydrated after those two glasses of water and a "gaze through the window," that touch will be healing, not painful.
If paths always touch (in memory, in energy, in the archive), then scissors truly make no sense. You cannot cut away something that has become a part of your path. You can only accept that coexistence of being and move forward, richer for that touch.
- Argentine tango dance programs (for all levels)
- Conscious movement exercise programs
Ukoliko želite podržati stvaranje novih dvojezičnih autorskih tekstova, prijevoda i projekata Instituta argentinskog tanga LiberTango, vašu podršku možete uputiti putem PayPal-a.
If you would like to support the creation of new bilingual articles, translations, and projects by the Argentine Tango Institute LiberTango, you can share your support via PayPal.
🌞 You can support also by paypal.me/LibertangoJelena
📺 YouTube channel - Tango argentino Libertango Jelena Somogyi
🌐 WWW.LIBERTANGO.EU
🌐 WWW.TANGOCROATIA.WEEBLY.COM
📝 WWW.ARGENTINSKITANGOLIBERTANGO.BLOGSPOT.COM
Nema komentara:
Objavi komentar