petak, 26. lipnja 2026.

 🇭🇷 Cijeli tekst na hrvatskom jeziku nalazi se u nastavku, a engleski prijevod čeka vas na dnu stranice.

🇬🇧  The complete Croatian text is below; the English translation awaits you at the bottom of the page.


Suosjećajni ritam: Komunikacija kroz korijenje tijela i uma

Kada upisujemo ples, naša su glava i rokovnici prepuni tehničkih pitanja i velikih očekivanja. Kada ću proplesati? Kako točno trebam izvesti korak?  Koliko mi mjeseci ili godina treba da budem dobar? S kim ću plesati, koji je čarobni recept i koliko će me to na kraju novaca koštati?


S tim nemirnim umom dolazimo na podij, donoseći sa sobom sve prekinute misli, nagle skokove između prošlosti i budućnosti, te težinu neostvarenih planova iz svakodnevnog života. Tražimo brzu formulu i mehanički recept, no istinska transformacija ne dolazi iz kalkulacija u glavi. Ona dolazi iz samog korijena našeg tijela, kroz disanje i način na koji naša stopala dodiruju tlo.


Mehanički satovi smješteni jedan pokraj drugoga s vremenom se spontano usklađuju. Poticaj na to usklađivanje dolazi kroz prijenos sitnih mehaničkih vibracija kroz podlogu na kojoj oni stoje. Ovaj fascinantni fizikalni fenomen naziva se Huygensova sinkronizacija (ili suosjećajni ritam).


Na isti način, ovaj se fenomen događa unutar našeg vlastitog tijela kroz svjesno kretanje. Naša osobna tjelesna prisutnost, uz ostvarenje taktilnih površina kroz kretanje noge uz nogu i stopala uz stopalo, spontano usklađuje naše tjelesno, motoričko i mentalno postojanje. Taj neposredni fizički kontakt vlastitih nogu postaje podloga kroz koju sabiremo sebe.


Korijen te tjelesne prisutnosti i glavno uzemljenje izviru iz samog centra tijela – iz zdjelice. Ona je glavni izvor svake kretnje i hvatište gravitacije, no da bi se ta snaga ostvarila, potreban je svjesni pritisak u pod. Taj pritisak nije krut; on se rađa i pulsira kroz ritam našeg disanja. Dah je taj koji povezuje naš centar s podlogom, dajući pokretu fluidnost. Tek kada aktivno i svjesno potisnemo podlogu pod sobom uz podršku vlastitog daha, energija iz centra dobiva svoj stabilan oslonac.

Iz tog pritiska rađa se povratna sila. Pod nam uzvraća istom onom snagom kojom smo ga pritisnuli, gurajući nas prema gore, izdužujući našu kralježnicu i dajući nam stabilnost. Ta povratna sila poda postaje naša stvarna potpora, fizički dokaz da smo uzemljeni.


Sve to vodi do potpunog ostvarenja svjesnosti pokreta i kretanja. Pokret se događa i dok stojimo na mjestu – on nikada nije pasivan, to je unutarnji rad, tonus i skupljanje energije iz poda. Kretanje je tek korak dalje: aktivno korištenje tog unutarnjeg pokreta za putovanje kroz prostor.


Upravo u tom prividnom mirovanju, dok se događa čisti unutarnji pokret, um pronalazi svoje usklađivanje. Kada tijelo miruje na mjestu, a energija unutar njega aktivno radi, um više nema prostora za lutanje. On se spušta u centar tijela, usmjerava na pritisak poda i postaje potpuno prisutan u tom nečujnom, unutarnjem ritmu.


Taj pritisak u pod i svjesni ritam udisaja i izdisaja konačno smiruju i usklađuju naš um uz sve vanjske i unutarnje oluje: uz promjene boja, vremenskih utjecaja, prekinutih misli, komunikacija i svakodnevnih okolnosti. Usred naglih skokova između prošlosti, sadašnjosti i budućnosti, te tereta neostvarenosti koji često nosimo sa sobom, ovaj nas unutarnji rad drži čvrsto na zemlji. To je trenutak u kojem se misli stišavaju, a um se savršeno sinkronizira s fizičkim postojanjem.


U tom prijelazu događa se ključni trenutak: um konačno prestaje razmišljati o koracima, tehnikama i pravilima. Nestaje potreba za kontrolom. Um jednostavno postaje prisutan u tom čistom ritmu vlastitog tijela i poda. Više ne analiziramo pokret, već postajemo pokret.


Ta tišina u glavi i tijelu omogućuje nam da osjetimo svaki milimetar poda i svaki suptilni prijenos težine, pretvarajući ples iz mehaničkog izvođenja u čisto bivanje. Tek u tom trenutku, kada smo potpuno sabrani unutar sebe, otvaraju nam se i vrata svjesnosti okoline.


Kroz ta otvorena vrata više ne primjećujemo okolinu kao vanjski šum ili smetnju; prostor oko nas, glazba koja ispunjava zrak i drugi ljudi koji dijele taj isti podij postaju dio našeg vlastitog polja svjesnosti. Čujemo nijanse u glazbi koje prije nismo hvatali i osjećamo geometriju prostora oko sebe.


Tek tada, kada je naš unutarnji mehanizam potpuno usklađen i smiren, spremni smo za povratak na pravu Huygensovu sinkronizaciju. Pod više nije samo naš oslonac, već postaje zajednički medij. Naše mikrovibracije, naš ritam disanja i pritisak koji šaljemo u podlogu počinju suosjećajno rezonirati s okolinom. Postajemo sat koji je spreman uhvatiti ritam cjeline, jer smo napokon posložili vlastite zupčanike.

Iz tog pritiska i uzemljenja, svako kretanje, svako trljanje noge uz nogu i stopala uz stopalo postaje prirodna posljedica našeg unutarnjeg poravnanja.


„U onom trenutku kada prestanemo razmišljati o koracima i analizi pokreta, postajemo pokret i bivanje. Tada ples iz mehaničkog izvođenja prelazi u čisto bivanje. GPS kontaktne površine i korijen tjelesne prisutnosti. ✨️

🇬🇧 Sympathetic Rhythm: Communication Through the Roots of Body and Mind


When we sign up for dance, our minds and schedules are flooded with technical questions and high expectations. When will I start dancing well? How exactly should I execute the step? How many months or years does it take to get good? Who will I dance with, what is the magic recipe, and how much money will it ultimately cost me?


With this restless mind, we step onto the floor, bringing along all our fragmented thoughts, sudden leaps between past and future, and the weight of unfulfilled plans from daily life. We look for a quick formula and a mechanical recipe, yet true transformation does not come from calculations in the head. It comes from the very root of our body, through breathing and the way our feet touch the ground.


Mechanical clocks placed next to one another spontaneously synchronize over time. The impulse for this alignment comes through the transmission of tiny mechanical vibrations through the surface on which they stand. This fascinating physical phenomenon is known as Huygens' synchronization (or sympathetic rhythm).


In the exact same way, this phenomenon occurs within our own body through conscious movement. Our personal bodily presence, combined with the realization of tactile surfaces as leg moves against leg and foot against foot, spontaneously synchronizes our physical, motor, and mental existence. This direct physical contact of our own legs becomes the ground through which we gather ourselves.


The root of this bodily presence and our primary grounding originate from the very center of the body – the pelvis. It is the main source of every movement and the anchor for gravity, but for this power to be realized, a conscious pressure into the floor is required. This pressure is not rigid; it is born and pulses through the rhythm of our breathing. Breath is what connects our center to the surface, giving fluidity to the movement. Only when we actively and consciously press the ground beneath us, supported by our own breath, does the energy from the center gain its stable foundation.


From this pressure, a ground reaction force is born. The floor returns the exact same power with which we pressed it, pushing us upward, lengthening our spine, and giving us stability. This return force of the floor becomes our true support, a physical proof that we are grounded.All of this leads to the full realization of the awareness of movement and motion. Movement happens even when we stand still – it is never passive; it is internal work, muscle tone, and the gathering of energy from the floor. Motion is just a step further: the active use of that internal movement to travel through space.


It is precisely in this apparent stillness, while pure internal movement takes place, that the mind finds its synchronization. When the body rests in place, yet the energy within it is actively working, the mind no longer has room to wander. It drops into the center of the body, focuses on the pressure of the floor, and becomes completely present in that silent, internal rhythm.


This pressure into the floor and the conscious rhythm of inhalation and exhalation finally calm and align our mind amidst all external and internal storms: along with changes in colors, weather influences, interrupted thoughts, communications, and daily circumstances. Amidst sudden leaps between past, present, and future, and the burden of unfulfillment we often carry with us, this internal work keeps us firmly grounded. It is a moment in which thoughts quiet down, and the mind perfectly synchronizes with physical existence.


In this transition, a pivotal moment occurs: the mind finally stops thinking about steps, techniques, and rules. The need for control vanishes. The mind simply becomes present in that pure rhythm of one's own body and the floor. We no longer analyze the movement; we become the movement.


This silence in the head and body allows us to feel every millimeter of the floor and every subtle transfer of weight, transforming dance from a mechanical performance into pure being. Only at that moment, when we are completely gathered within ourselves, do the doors to the awareness of our surroundings open.


Through these open doors, we no longer perceive our surroundings as external noise or a distraction; the space around us, the music filling the air, and the other people sharing that same floor become part of our own field of awareness. We hear nuances in the music we couldn't catch before and feel the geometry of the space around us.


Only then, when our internal mechanism is fully aligned and calmed, are we ready to return to true Huygens' synchronization. The floor is no longer just our support; it becomes a shared medium. Our micro-vibrations, our breathing rhythm, and the pressure we send into the ground begin to sympathetically resonate with the environment. We become a clock ready to catch the rhythm of the whole, because we have finally aligned our own gears.


From this pressure and grounding, every motion, every brushing of leg against leg and foot against foot becomes a natural consequence of our internal alignment.


“The moment we stop thinking about steps and analyzing movement, we become movement and being. That is when dance transitions from a mechanical performance into pure being. The GPS of contact surfaces and the root of bodily presence. 🌿



Jelena Somogyi


ponedjeljak, 11. svibnja 2026.

95. Dobro jutro uz Jelenu i tango: Arhiva mira, knjige i putovi koji se dodiruju

Jutarnji protokol za suživot bivanja


Svaki ponedjeljak u 8:08 započinjemo isto, ali uvijek iznova. Prije nego što zakoračimo u obaveze, podsjećam vas (i sebe) na važnost bazične nježnosti prema sebi. Dvije čaše vode, mali zalogaj i pogled kroz prozor – to su naša sidrišta. U svijetu koji traži brzinu, mi biramo mirne reakcije na nerazumijevanja i rješavanje zadataka "kap po kap".


Tri knjige kao tri ogledala

Kroz proteklih 95 emisija, literatura nam je bila vodič. Danas se prisjećamo tri naslova koja su duboko utkana u naš Institut:

  1. Wolfram Fleischhauer, „Fatalni tango“: Naučio nas je o odgovornosti pojedinca. U tangu, kao i u životu, nismo samo promatrači; svaki naš korak je odluka koja utječe na cjelinu.
  2. Jorge Bucay, „Voljeti se otvorenih očiju“: Podsjetio nas je da su drugi naša ogledala. Voljeti otvorenih očiju znači prihvatiti stvarnost bez iluzija, bez iščekivanja u očekivanju.
  3. Tomás Eloy Martínez, „Pjevač tanga“: Naš trenutni suputnik u labirintu Buenos Airesa. Kroz njega tražimo svoj autentični glas i učimo kako snaga jedne kapi može promijeniti cijeli ocean našeg dana.

Retrospektiva: Jorge Bucay i „Voljeti se otvorenih očiju“


​1. Ogledalo ogledala (Susret sa sobom kroz drugoga)

Bucay nas uči da je svaki odnos, a posebno onaj u tangu, prostor u kojem se zrcalimo. Drugi nam ne služi da nas upotpuni, već da nam pokaže tko smo. Kada plešemo, ne tražimo "drugu polovicu", već svjesno ogledalo u kojem učimo rasti.

​2. Bez iščekivanja u očekivanju (Ljubav bez iluzija)

Voljeti otvorenih očiju znači odreći se potrebe da drugi bude onakav kakvim ga mi zamišljamo. To je tvoj mirni postulat: biti prisutan s onim što jest, bez pritiska da trenutak (ili osoba) mora ispuniti naša nerealna očekivanja.

​3. Odgovornost za vlastitu sreću

Kroz ovu knjigu smo naučili da je svatko od nas "zadatak po zadatak" odgovoran za svoj unutarnji mir. Ne možemo tražiti od partnera u tangu da nam drži ravnotežu ako je sami nismo pronašli u svom dahu i svom koraku.

​4. Suživot bivanja u dvoje

Ljubav nije gledanje jedno u drugo, već zajedničko bivanje u istom ritmu. Bucay nas podsjeća da je za pravi kontakt potrebna hrabrost da ostanemo autentični – da plešemo svoju istinu dok istovremeno osluškujemo tuđu.


Bucay nas je naučio da otvorimo oči. Ne da bismo vidjeli mane drugoga, nego da bismo vidjeli istinu o sebi. U ovom našem 95. ponedjeljku, učimo kako gledati svijet – i jedni druge – upravo tim, otvorenim očima."



Retrospektiva: Wolfram Fleischhauer i „Fatalni tango“


​1. Odgovornost pojedinca (Ples kao odluka)

U tangu, kao i u životu, ne možemo zatvoriti oči pred istinom. Svaki korak je odluka, a svaka odluka nosi odgovornost prema partneru i trenutku. Fleischhauer nas podsjeća da nismo samo promatrači – mi smo čuvari cjeline plesa.

​2. Ogledalo ogledala (Potraga za sobom)

Roman je poput labirinta ogledala. Glavni lik, tražeći istinu o drugome, zapravo pronalazi skrivene dijelove sebe. To je ono što mi radimo u našoj dvorani: koristimo tango da bismo se vidjeli onakvima kakvi uistinu jesmo, bez maski.

​3. Suživot s tamom i svjetlom

Mir nije samo odsutnost nemira, već sposobnost da plešemo i sa svojim sjenama. Ova nas priča uči da je prihvaćanje prošlosti i teških trenutaka nužan dio našeg „suživota bivanja“. Ne bježimo od mraka, nego u njemu palimo svijeću mira.

​4. Granica između plesa i života

Gdje prestaje ples, a počinje život? Fleischhauer nam sugerira da te granice nema. Svaki „zadatak po zadatak“ koji riješimo u dvorani, rješavamo i u sebi. Danas, u 95. emisiji, te riječi s papira pretvaramo u naš zajednički dah.



Retrospektiva: Wolfram Fleischhauer i „Fatalni tango“


​1. Odgovornost pojedinca (Ples kao odluka)

U tangu, kao i u životu, ne možemo zatvoriti oči pred istinom. Svaki korak je odluka, a svaka odluka nosi odgovornost prema partneru i trenutku. Fleischhauer nas podsjeća da nismo samo promatrači – mi smo čuvari cjeline plesa.

​2. Ogledalo ogledala (Potraga za sobom)

Roman je poput labirinta ogledala. Glavni lik, tražeći istinu o drugome, zapravo pronalazi skrivene dijelove sebe. To je ono što mi radimo u našoj dvorani: koristimo tango da bismo se vidjeli onakvima kakvi uistinu jesmo, bez maski.

​3. Suživot s tamom i svjetlom

Mir nije samo odsutnost nemira, već sposobnost da plešemo i sa svojim sjenama. Ova nas priča uči da je prihvaćanje prošlosti i teških trenutaka nužan dio našeg „suživota bivanja“. Ne bježimo od mraka, nego u njemu palimo svijeću mira.

​4. Granica između plesa i života

Gdje prestaje ples, a počinje život? Fleischhauer nam sugerira da te granice nema. Svaki „zadatak po zadatak“ koji riješimo u dvorani, rješavamo i u sebi. Danas, u 95. emisiji, te riječi s papira pretvaramo u naš zajednički dah.



Retrospektiva: Tomás Eloy Martínez i „Pjevač tanga“


​1. Potraga za autentičnim glasom

Baš kao što glavni lik u romanu traga za legendarnim pjevačem u labirintima Buenos Airesa, mi ovdje tražimo svoj autentični mir. To nije potraga za savršenstvom, već za onim trenutkom u kojem naš dah i naš pokret postaju jedno. To je tvoj „zadatak po zadatak“ – traženje istine u svakoj kapi.

​2. Grad kao labirint (Ogledalo našeg unutarnjeg svijeta)

U knjizi je Buenos Aires labirint u kojem se lako izgubiti ako nemaš cilj. Za nas je to svakodnevica. Ali kroz „suživot bivanja“, učimo da labirint nije tu da nas zarobi, nego da nas nauči kako se snalaziti u neizvjesnosti – bez iščekivanja u očekivanju onoga što je iza sljedećeg ugla.

​3. Snaga kapi (Svemir u jednom tangu)

Martínez piše o tome kako se cijela povijest jednog naroda može sažeti u tri minute pjesme. To je tvoja „snaga kapi“: jedna emisija, jedan ples ili jedna pročitana stranica može biti dovoljna da promijeni cijeli naš dan. Činimo onoliko koliko možemo, ali u to ulažemo cijeli svoj svemir.

​4. Arhiva mira i tragovi u vremenu

Knjiga se bavi tragovima koje ostavljamo. Naših 95 emisija su naši tragovi, naša „arhiva mira“. Baš kao što pjevač iz naslova ostavlja neizbrisiv trag u srcima onih koji ga čuju, tako i mi gradimo zajednicu koja se prepoznaje po miru, a ne po buci.


Dok s Martínezom lutamo ulicama Buenos Airesa tražeći taj jedan savršeni glas, sjetimo se da je najvažniji glas onaj naš unutarnji, koji nam šapće da je u redu usporiti. U 95. susretu, slušamo upravo taj glas.


Prostor kao mjesto susreta


​1. Sloboda umjesto stiska

U tangu, ako prečvrsto držimo partnera, nitko se ne može micati. Tek kad damo prostora unutar zagrljaja, ples postaje moguć. Isto je i u životu – prostor koji dajemo drugome je zapravo čin ljubavi i povjerenja.

​2. Ponovni susret u autentičnosti

Kada damo prostora, ne susrećemo se više iz navike ili potrebe, već iz slobode. Ponovni susret nakon što smo „pustili“ jedno drugo je uvijek svježiji, iskreniji i dublji. To je ono tvoje „voljeti se otvorenih očiju“.

​3. Suživot bivanja kroz razmak

Razmak nam omogućuje da se ponovno vidimo. Bez prostora, postajemo jedna mutna slika. S prostorom, ponovno vidimo osobu ispred sebe, njezine boje i njezin mir.

​4. Mirna luka 95. ponedjeljka

Dajemo prostora sebi da samo budemo. I u tom prostoru, ponovno smo se susreli – ja s vama, vi sa mnom, i svatko od nas sa samim sobom."



Činimo onoliko koliko možemo. Gdje god i kad god bili. Hvala vam na ovih 95 jutara."


Sve ove riječi o kojima smo pričali – o prostoru, dodiru i miru – mi u Institutu svakodnevno pretvaramo u pokret. Jer tijelo ne laže, ono pamti svaki onaj dodir putova o kojem smo govorili."



Odnosi se ne režu škarama


​1. Rez ostavlja oštre rubove

Naglo kidanje odnosa „škarama“ često je samo reakcija iz povrijeđenosti. Takav rez ostavlja ranu koja dugo krvari i rubove koji ostaju oštri za oba srca. To nije rješenje, to je samo privremeni prekid boli koji nas ne uči ničemu.

​2. Tango kao učenje o distanci

U tangu učimo o zagrljaju, ali i o odmaku. Ako nam partner ne odgovara, ne moramo ga „odrezati“ iz svog života s agresijom. Možemo jednostavno promijeniti dinamiku, uspostaviti jasnu distancu i završiti ples s poštovanjem. To je zrelost bivanja.

​3. Rasplitanje umjesto rezanja

Umjesto škara, koristi strpljenje. Pokušajmo rasplesti čvorove nerazumijevanja „zadatak po zadatak“. Ponekad se odnos prirodno udalji, poput krugova na vodi, a to je puno bezbolnije i ljudskije od nasilnog reza.

​4. Mirna distanca kao rješenje

Rješenje je u postavljanju granica, a ne u uništenju mostova. Biramo mirnu distancu tamo gdje nema suživota, ali bez onog „bijesa škara“ koji bi nas kasnije mogao progoniti u našoj arhivi mira.


Kada nas netko ne razumije, naša prva reakcija je često želja da taj odnos prerežemo škarama. Ali naučili smo – škare nisu rješenje. One ostavljaju oštre rubove. Mi biramo miran odmak, biramo suživot u kojem poštujemo i sebe i drugoga, čak i kad se naši putovi više ne dodiruju."


Putovi koji se uvijek dodiruju


​1. Trag u beskraju

Čak i kada mislimo da smo se odmaknuli, onaj dodir u tangu ili ona podijeljena riječ u 8:08 ostaje dio nas. Putovi se ne moraju križati zauvijek, ali točka u kojoj su se dodirnuli zauvijek mijenja smjer oba putnika.

​2. Odgovornost prema susretu

Upravo zato što se putovi uvijek dodiruju, važno je kako se susrećemo. Ako uđemo u taj dodir s mirom, hidratizirani, nakon one dvije čaše vode i „pogleda kroz prozor“, taj će dodir biti ljekovit, a ne bolan.

​3. Bez škara – jer nema kraja

Ako se putovi uvijek dodiruju (u sjećanju, u energiji, u arhivi), onda škare doista nemaju smisla. Ne možeš odrezati nešto što je postalo dio tvog puta. Možeš samo prihvatiti taj suživot bivanja i krenuti dalje, bogatija za taj dodir.


Možda mislimo da odlazimo, da režemo ili zaboravljamo, ali istina je da se naši putovi uvijek dodiruju. U svakom tangu, u svakoj kavi, ostavljamo dio sebe i nosimo dio drugoga. Zato ponedjeljkom, u 8:08, ne otvaramo samo novi stream – otvaramo novi prostor za dodir koji će nas graditi i sutra i godinama nakon. Vidimo se u tom krugu mira.

Pridružite nam se u Institutu: Ako osjećate da vašem koraku treba više prostora ili vašem duhu više mira, naša vrata u Zagrebu su vam otvorena. Istražite naše:

  • Plesne programe argentinskog tanga (za sve razine)

  • Vježbačke programe svjesnog pokreta

Sve detalje potražite na www.libertango.eu ili nam se javite direktno. Putovi nam se već dodiruju – dopustite da se susretnemo u dvorani. ✨💃

ponedjeljak, 14. srpnja 2025.

Kako Treba - Armando Tagini

Kako Treba - Armando Tagini

Mjesec, svjetiljka i pjesma,
slatka emocija iz jučerašnjeg dana
bilo je to u Parizu,
gdje sam živio tvoju ljubav.
Tango, šampanjac, srce,
noć ljubavi
koja više ne traje,
u mom snu će živjeti...


To je kako treba biti, s nadom sam živio
sam
radosti i tuge;
te noći osjećao sam nadu u svom srcu zbog tebe.

To je kako treba biti, u zakonskoj strasti,
tvoje crne oči i tvoja ljepota.
Za svitanja bit ćeš moja ljubav
za moj život, slatka iluzija.


U ovom tangu
ti pričam svoju tugu
bol i suze
koje ostavljam u ovoj pjesmi.
Želim da čuješ moju pjesmu
izrađenu od mjeseca i svjetiljke,
i da se, ženo, tvoja ljubav
vrati k meni.


Pjesma je balans između nostalgije i čežnje - evocira spoj gorko- slatkih emocija Pariza i zaboravljene romanse. Riječ "Es como debe ser" - "To je kako treba biti"- prezentira prihvaćenost prolaznosti.

Pjesma "Comme il faut", jedna je od klasičnih tango komada. Tekst je napisao Armando Tagini. Glazbu je skladao Eduardo Arolas. Potječe iz rango razdoblja tanga. Naziv na francuskom jeziku znači doslovno "kako treba" ili "kako dolikuje", što održava društvene norme i ponašanje tzv. "pravih muškaraca" ili caballerosa onoga vremena.

Postoji više verzija ove pjesme. Često je izvođena instrumentalno. Poznata verzija s tekstom dolazi iz 1920-ih godina.




nedjelja, 6. travnja 2025.

Ples i tehnika

Plesnost i tehnika

Jesi li se ikada zapitao/la zašto je tango više od plesa?

„Tehnika u tangu ne služi da nas procjenjuje,
nego da nam omogući slobodu pokreta i izražavanja.“

— Jelena Somogyi

Argentinski tango prisutnost i komunikacija u pokretu. Jelena Somogyi i Mario Medvedec tango maestri te plesači.

Ples nije tehnika.

Tango Argentino nije samo tehnika.

Ne trebate imati savršenu tehniku da biste plesali.
Plesnost je ono što nas vodi i povezuje.

Tehnika omogućuje lakše, slobodnije i jasnije kretanje.

Tehnika je most.
Između nas i glazbe.
Između nas i partnera.

Plesnost pomaže u snalaženju s tehnikom.

Ples ne dolazi iz razumijevanja oblika, ravnoteža i dinamika.

Tehnika služi kako bi ples bio bez napora i izražajan,
te kako bi se plesači bolje i lakše razumjeli.

Ples ne dolazi iz razumijevanja oblika, ravnoteža i dinamika. - Jelena Somogyi

Malo dijete već može plesati.

Velikim umjetnicima se divimo zbog njihove tehnike,

ali njihov nas ples dodiruje emotivno.
Posebno ples u kojem je težnja komunikacija,
kao u argentinskom tangu.

Ponekad je za ples tango potreban samo jedan korak — onaj prema sebi. PokreTTango je otvara prostor za tijelo, galzbu i svjesni pokret.

Ples nije fizički.

Točnije — nije samo fizički pokret.

Čisto fizičko vježbanje uobičajeno je u sportu,
gdje je cilj rezultat.

Umjetnički ples ne teži takvom rezultatu.
On teži izražavanju.

Pritiskanje klavirskih tipki nije nužno glazba.
Samo kretanje u prostoru nije nužno ples.

Ples nije fizički napor.
On predstavlja lakoću.

To, naravno, ne znači
da nije bilo napora za njegovo stvaranje.

— Jelena Somogyi


👉 paypal.me/LibertangoJelena
📺 YouTube – Tango Argentino LiberTango
🌐 www.libertango.eu
🌐 argentinskitangolibertango.blogspot.com

ponedjeljak, 1. kolovoza 2022.

Valcer povratka

Naslov: Valcer povratka
Glazba: José Luis Castiñeira de Dios 
Tekst: Fernanda E. Solanasa 
Iz filma "Exilio del Gardel" (Fernando E. Solanas)
Glas: Susana Lago, Miguel Angel Sola
Prijevod teksta na hrvatski: Ana Anzulović

+ Došao sam te oteti
- i izmisliti drugi kraj


- Čekala sam te da te mogu voljeti
- sve ostalo mi je već svejedno
+ kraj je ono što plaši
+ kao u svakoj strasti
- ljubav meni se sviđa
- ako ju vodimo uz pjesme
+ došao sam ti u pomoć
+ i odvesti te, tako se nadam
- izvesti me iz progonstva
- to me zaista straši


+ i dalje sam autor ja
+ i vodim ju u Buenos Aires
- tangueria, naša ljubav
- tamo sve ostaje u zraku

+nije istina, mijenja se
+ pokoje dijete nas čeka
- ali evo popravljam se, osim toga
- kad bih ti vjerovala



+ kunem ti se, ne lažem te
+ stavit ćemo ju na poster
- ne dolazi mi s pričom
- Gardelu odi pjevati

+ kad ti kažem, vodim te
- volim te i strah me
+ kad ti kažem, ne poigravam se
- volim te i ne poigravam se
+ kad ti kažem, vodim te
- vjerujem ti i bojim se
+ kad ti kažem, volim te
- vjerujem ti i osjećam strah

+ progonstvo ti naglasava
+ tvoju prirodnu ludost
- vrijeme je La Rue
- koje na nalazi svoj kraj

+ progonstvo se nastavlja
- a i dalje smo zajedno
+ kao tužan karneval
- vratiti se u Buenos Aires
- ah kad bih te mogla voljeti
+ vodim te u Buenos Aires
- čekala sam te kako bih te voljela
- sve ostalo mi je već svejedno
+ izmislit ćemo kraj

+ ti bi trebala biti ti
+ jer nije sve izgubljeno
- treba se moći oduprijeti
- ostati snazno povezani

+ vodimo progonstvo sa sobom
- a i dalje smo zajedno
- vratiti se u Buenos Aires
+ s njegovim tužnim karnevalom
- ah kad bih te mogla voljeti
+ vratiti se u Buenos Aires
- čekala sam te kako bih te mogla voljeti
- sve ostalo mi je već svejedno
+ izmislit ćemo neki kraj

+ a progonstvo se nastavlja
- no i dalje smo zajedno
+ s njegovim tuznim karnevalom
- vratiti se u Buenos Aires
- ah kad bih te mogla voljeti
+ vratiti se u Buenos Aires
- čekala sam te jer sam te voljela…

 🇭🇷  Cijeli tekst na hrvatskom jeziku nalazi se u nastavku, a engleski prijevod čeka vas na dnu stranice. 🇬🇧  The complete Croatian text...