@ango je više nego sam ples, glazba i poezija. Poštuje odnose koji nam dopuštaju da budemo ono što jesmo i podupiru nas u osobnom i društvenom rastu. Gdje se potpuno prikazujemo kao tko smo i dijelimo stvari koje želimo podijeliti iz želje, a ne obaveze ili pridržavanja društvenih skripti. Jedno od najsnažnijih pretraživanja u tangu je potraga za unutarnjom i vanjskom ravnotežom. Sam tango predstavlja ravnotežu.
🇭🇷 Identitet između konstrukcije i dekonstrukcije: bivanje u trenutku sada
🇬🇧 Identity Between Construction and Deconstruction: Being in the Present Moment
🇭🇷 Cijeli tekst na hrvatskom jeziku nalazi se u nastavku, a engleski prijevod čeka vas na dnu stranice.
🇬🇧 The complete Croatian text is below; the English translation awaits you at the bottom of the page.
🇭🇷 Identitet između konstrukcije i dekonstrukcije: bivanje u trenutku sada
Tko čini prvu kretnju, rađa prvu misao i osjeća prvu potrebu?
U prvom trenutku buđenja, prije nego što posegnemo za mobitelom ili rokovnikom, potpuno smo dekonstruirani. Nema titula, nema uloga, nema društvenih skripti. Postoji samo čisti dah, pritisak tijela o madrac i goli osjećaj postojanja.
S prvim pokretom i kretnjom mi smo u trenutku sada. No, već s prvim korakom iz kreveta, naš um počinje skakati. Obaveze, planovi, strahovi i očekivanja stvaraju golemu konstrukciju onoga što mislimo da moramo biti kako bismo proživjeli dan i vrijedili.
Udahom, spoznajom za mir i voljom za osmjehom otvaramo prozore i vrata mogućnostima suživota bivanja, temeljima.
Teret konstrukcije kroz dan
S tim teškim oklopom i nemirnim umom sjedamo uz prvu čašu vode ili prvu jutarnju kavu.
Dolazimo na posao, a na kraju i na aktivnosti. Pokušavamo funkcionirati kroz konstrukcije koje smo sami izgradili ili koje su nam nametnute.
No, tango i život ne trpe konstrukcije. Naše tijelo i um pod tim pritiskom postaju kruti i lako lomljivi. Um zatrpan kalkulacijama i analizama koraka gubi kontakt s podlogom, a time i s vlastitom bîti.
Dekonstrukcija i rekonstrukcija za trenutak sada
Tango je povratak upravo na ono jutarnje, ogoljeno stanje. On zahtijeva potpunu dekonstrukciju, a potom i rekonstrukciju – skidanje slojeva lažne sigurnosti i društvenih maski.
Kroz svjesni oslonac stopala o pod i puls daha koji se širi kroz zdjelicu, mi se ljuštimo od svega suvišnog. Vraćamo se onoj prvoj, iskonskoj kretnji. Tek tada, kada um umiri svoje skokove i spusti se u tijelo, ostvarujemo čisto bivanje u trenutku sada.
Kada se konstrukcija otpusti, a dekonstrukcija nas ogoli do onoga što uistinu jesmo, naši se unutarnji zupčanici ponovno usklađuju u ritmu suosjećajne sinkronizacije. Tada više ne igramo uloge.
Postajemo pokret.
Postajemo život.
Otvorenih očiju i slobodnog daha.
“Tango je povratak upravo na ono jutarnje, ogoljeno stanje.” - Jelena Somogyi
🇭🇷 Hvala vam na čitanju i plovidbi kroz svjesnost tijela, rastakanje društvenih konstrukcija i prostor čistog bivanja u sadašnjem trenutku.
Ako želite podržati stvaranje novih dvojezičnih autorskih eseja, prijevoda i projekata Instituta argentinskog tanga LiberTango, naš istraživački rad možete podržati putem PayPal-a.
🇬🇧 Identity Between Construction and Deconstruction: Being in the Present Moment
Who makes the first movement, gives birth to the first thought, and feels the first need?
In the first moment of waking, before we reach for the phone or planner, we are completely deconstructed. There are no titles, no roles, no social scripts. There is only pure breath, the pressure of the body against the mattress, and the bare feeling of existence.
With the first movement and gesture, we are in the present moment. But already with the first step out of bed, our mind begins to jump. Obligations, plans, fears, and expectations create a vast construction of what we think we must be in order to live through the day and have value.
With a breath, an awareness for peace, and the will for a smile, we open windows and doors to the possibilities of coexistence of being, to the foundations.
The Burden of Construction Through the Day
With this heavy armor and restless mind, we sit with our first glass of water or first morning coffee. We arrive at work, and eventually at our activities. We try to function through constructions we have built ourselves or that have been imposed on us.
But tango and life do not tolerate constructions. Our body and mind, under this pressure, become rigid and easily breakable. A mind burdened with calculations and analysis of steps loses contact with the ground, and with it, with its own essence.
Deconstruction and Reconstruction for the Present Moment
Tango is a return precisely to that morning, stripped state. It requires complete deconstruction, and then reconstruction — the removal of layers of false security and social masks.
Through conscious support of the foot on the ground and the pulse of breath spreading through the pelvis, we peel away everything unnecessary. We return to that first, primordial movement.
Only then, when the mind calms its jumps and descends into the body, do we achieve pure being in the present moment.
When construction is released, and deconstruction strips us down to what we truly are, our inner gears realign in the rhythm of compassionate synchronization.
Then we no longer play roles. We become movement. We become life. With open eyes and free breath.
“Tango returns us to that original, unmasked morning state.” - Jelena Somogyi
Thank you for reading and navigating through the awareness of the body, the dissolution of social constructions, and the space of pure being in the present moment.
If you would like to support the creation of new bilingual original texts, translations, and research projects by the Argentine Tango Institute LiberTango, you can support our work via PayPal.
🇭🇷 Suosjećajni ritam: Komunikacija kroz korijenje tijela i uma 🇬🇧 Sympathetic Rhythm: Communication Through the Roots of Body and Mind
🇭🇷 Cijeli tekst na hrvatskom jeziku nalazi se u nastavku, a engleski prijevod čeka vas na dnu stranice.
🇬🇧 The complete Croatian text is below; the English translation awaits you at the bottom of the page.
🇭🇷Suosjećajni ritam: Komunikacija kroz korijenje tijela i uma
Kada upisujemo ples, naša su glava i rokovnici prepuni tehničkih pitanja i velikih očekivanja. Kada ću proplesati? Kako točno trebam izvesti korak? Koliko mi mjeseci ili godina treba da budem dobar? S kim ću plesati, koji je čarobni recept i koliko će me to na kraju novaca koštati?
S tim nemirnim umom dolazimo na podij, donoseći sa sobom sve prekinute misli, nagle skokove između prošlosti i budućnosti, te težinu neostvarenih planova iz svakodnevnog života. Tražimo brzu formulu i mehanički recept, no istinska transformacija ne dolazi iz kalkulacija u glavi. Ona dolazi iz samog korijena našeg tijela, kroz disanje i način na koji naša stopala dodiruju tlo.
Mehanički satovi smješteni jedan pokraj drugoga s vremenom se spontano usklađuju. Poticaj na to usklađivanje dolazi kroz prijenos sitnih mehaničkih vibracija kroz podlogu na kojoj oni stoje. Ovaj fascinantni fizikalni fenomen naziva se Huygensova sinkronizacija (ili suosjećajni ritam).
Na isti način, ovaj se fenomen događa unutar našeg vlastitog tijela kroz svjesno kretanje. Naša osobna tjelesna prisutnost, uz ostvarenje taktilnih površina kroz kretanje noge uz nogu i stopala uz stopalo, spontano usklađuje naše tjelesno, motoričko i mentalno postojanje. Taj neposredni fizički kontakt vlastitih nogu postaje podloga kroz koju sabiremo sebe.
Korijen te tjelesne prisutnosti i glavno uzemljenje izviru iz samog centra tijela – iz zdjelice. Ona je glavni izvor svake kretnje i hvatište gravitacije, no da bi se ta snaga ostvarila, potreban je svjesni pritisak u pod. Taj pritisak nije krut; on se rađa i pulsira kroz ritam našeg disanja. Dah je taj koji povezuje naš centar s podlogom, dajući pokretu fluidnost. Tek kada aktivno i svjesno potisnemo podlogu pod sobom uz podršku vlastitog daha, energija iz centra dobiva svoj stabilan oslonac.
Iz tog pritiska rađa se povratna sila. Pod nam uzvraća istom onom snagom kojom smo ga pritisnuli, gurajući nas prema gore, izdužujući našu kralježnicu i dajući nam stabilnost. Ta povratna sila poda postaje naša stvarna potpora, fizički dokaz da smo uzemljeni.
Sve to vodi do potpunog ostvarenja svjesnosti pokreta i kretanja. Pokret se događa i dok stojimo na mjestu – on nikada nije pasivan, to je unutarnji rad, tonus i skupljanje energije iz poda. Kretanje je tek korak dalje: aktivno korištenje tog unutarnjeg pokreta za putovanje kroz prostor.
Upravo u tom prividnom mirovanju, dok se događa čisti unutarnji pokret, um pronalazi svoje usklađivanje. Kada tijelo miruje na mjestu, a energija unutar njega aktivno radi, um više nema prostora za lutanje. On se spušta u centar tijela, usmjerava na pritisak poda i postaje potpuno prisutan u tom nečujnom, unutarnjem ritmu.
Taj pritisak u pod i svjesni ritam udisaja i izdisaja konačno smiruju i usklađuju naš um uz sve vanjske i unutarnje oluje: uz promjene boja, vremenskih utjecaja, prekinutih misli, komunikacija i svakodnevnih okolnosti. Usred naglih skokova između prošlosti, sadašnjosti i budućnosti, te tereta neostvarenosti koji često nosimo sa sobom, ovaj nas unutarnji rad drži čvrsto na zemlji. To je trenutak u kojem se misli stišavaju, a um se savršeno sinkronizira s fizičkim postojanjem.
U tom prijelazu događa se ključni trenutak: um konačno prestaje razmišljati o koracima, tehnikama i pravilima. Nestaje potreba za kontrolom. Um jednostavno postaje prisutan u tom čistom ritmu vlastitog tijela i poda. Više ne analiziramo pokret, već postajemo pokret.
Ta tišina u glavi i tijelu omogućuje nam da osjetimo svaki milimetar poda i svaki suptilni prijenos težine, pretvarajući ples iz mehaničkog izvođenja u čisto bivanje. Tek u tom trenutku, kada smo potpuno sabrani unutar sebe, otvaraju nam se i vrata svjesnosti okoline.
Kroz ta otvorena vrata više ne primjećujemo okolinu kao vanjski šum ili smetnju; prostor oko nas, glazba koja ispunjava zrak i drugi ljudi koji dijele taj isti podij postaju dio našeg vlastitog polja svjesnosti. Čujemo nijanse u glazbi koje prije nismo hvatali i osjećamo geometriju prostora oko sebe.
Tek tada, kada je naš unutarnji mehanizam potpuno usklađen i smiren, spremni smo za povratak na pravu Huygensovu sinkronizaciju. Pod više nije samo naš oslonac, već postaje zajednički medij. Naše mikrovibracije, naš ritam disanja i pritisak koji šaljemo u podlogu počinju suosjećajno rezonirati s okolinom. Postajemo sat koji je spreman uhvatiti ritam cjeline, jer smo napokon posložili vlastite zupčanike.
Iz tog pritiska i uzemljenja, svako kretanje, svako trljanje noge uz nogu i stopala uz stopalo postaje prirodna posljedica našeg unutarnjeg poravnanja.
„U onom trenutku kada prestanemo razmišljati o koracima i analizi pokreta, postajemo pokret i bivanje. Tada ples iz mehaničkog izvođenja prelazi u čisto bivanje. GPS kontaktne površine i korijen tjelesne prisutnosti. ✨️
Jelena Somogyi
Hvala vam na čitanju i plovidbi kroz svjesnost tijela, suosjećajni ritam i prostor strukturalnog uzemljenja u sadašnjem trenutku.
Ako želite podržati stvaranje novih dvojezičnih autorskih eseja, prijevoda i projekata Instituta argentinskog tanga LiberTango, naš istraživački rad možete podržati putem PayPal-a.
🇭🇷95. Dobro jutro uz Jelenu i tango: Arhiva mira, knjige i putovi koji se dodiruju
🇬🇧 95. Good Morning with Jelena and Tango: Archive of Peace, Books, and Paths That Touch
🇭🇷 Cijeli tekst na hrvatskom jeziku nalazi se u nastavku, a engleski prijevod čeka vas na dnu stranice. 🇬🇧 The complete Croatian text is below; the English translation awaits you at the bottom of the page
Jutarnji protokol za suživot bivanja
Svaki ponedjeljak u 8:08 započinjemo isto, ali uvijek iznova. Prije nego što zakoračimo u obaveze, podsjećam vas (i sebe) na važnost bazične nježnosti prema sebi. Dvije čaše vode, mali zalogaj i pogled kroz prozor – to su naša sidrišta. U svijetu koji traži brzinu, mi biramo mirne reakcije na nerazumijevanja i rješavanje zadataka "kap po kap".
Tri knjige kao tri ogledala
Kroz proteklih 95 emisija, literatura nam je bila vodič. Danas se prisjećamo tri naslova koja su duboko utkana u naš Institut:
Wolfram Fleischhauer, „Fatalni tango“: Naučio nas je o odgovornosti pojedinca. U tangu, kao i u životu, nismo samo promatrači; svaki naš korak je odluka koja utječe na cjelinu.
Jorge Bucay, „Voljeti se otvorenih očiju“: Podsjetio nas je da su drugi naša ogledala. Voljeti otvorenih očiju znači prihvatiti stvarnost bez iluzija, bez iščekivanja u očekivanju.
Tomás Eloy Martínez, „Pjevač tanga“: Naš trenutni suputnik u labirintu Buenos Airesa. Kroz njega tražimo svoj autentični glas i učimo kako snaga jedne kapi može promijeniti cijeli ocean našeg dana.
Retrospektiva: Jorge Bucay i „Voljeti se otvorenih očiju“
1. Ogledalo ogledala (Susret sa sobom kroz drugoga)
Bucay nas uči da je svaki odnos, a posebno onaj u tangu, prostor u kojem se zrcalimo. Drugi nam ne služi da nas upotpuni, već da nam pokaže tko smo. Kada plešemo, ne tražimo "drugu polovicu", već svjesno ogledalo u kojem učimo rasti.
2. Bez iščekivanja u očekivanju (Ljubav bez iluzija)
Voljeti otvorenih očiju znači odreći se potrebe da drugi bude onakav kakvim ga mi zamišljamo. To je tvoj mirni postulat: biti prisutan s onim što jest, bez pritiska da trenutak (ili osoba) mora ispuniti naša nerealna očekivanja.
3. Odgovornost za vlastitu sreću
Kroz ovu knjigu smo naučili da je svatko od nas "zadatak po zadatak" odgovoran za svoj unutarnji mir. Ne možemo tražiti od partnera u tangu da nam drži ravnotežu ako je sami nismo pronašli u svom dahu i svom koraku.
4. Suživot bivanja u dvoje
Ljubav nije gledanje jedno u drugo, već zajedničko bivanje u istom ritmu. Bucay nas podsjeća da je za pravi kontakt potrebna hrabrost da ostanemo autentični – da plešemo svoju istinu dok istovremeno osluškujemo tuđu.
Bucay nas je naučio da otvorimo oči. Ne da bismo vidjeli mane drugoga, nego da bismo vidjeli istinu o sebi. U ovom našem 95. ponedjeljku, učimo kako gledati svijet – i jedni druge – upravo tim, otvorenim očima."
Retrospektiva: Wolfram Fleischhauer i „Fatalni tango“
1. Odgovornost pojedinca (Ples kao odluka)
U tangu, kao i u životu, ne možemo zatvoriti oči pred istinom. Svaki korak je odluka, a svaka odluka nosi odgovornost prema partneru i trenutku. Fleischhauer nas podsjeća da nismo samo promatrači – mi smo čuvari cjeline plesa.
2. Ogledalo ogledala (Potraga za sobom)
Roman je poput labirinta ogledala. Glavni lik, tražeći istinu o drugome, zapravo pronalazi skrivene dijelove sebe. To je ono što mi radimo u našoj dvorani: koristimo tango da bismo se vidjeli onakvima kakvi uistinu jesmo, bez maski.
3. Suživot s tamom i svjetlom
Mir nije samo odsutnost nemira, već sposobnost da plešemo i sa svojim sjenama. Ova nas priča uči da je prihvaćanje prošlosti i teških trenutaka nužan dio našeg „suživota bivanja“. Ne bježimo od mraka, nego u njemu palimo svijeću mira.
4. Granica između plesa i života
Gdje prestaje ples, a počinje život? Fleischhauer nam sugerira da te granice nema. Svaki „zadatak po zadatak“ koji riješimo u dvorani, rješavamo i u sebi. Danas, u 95. emisiji, te riječi s papira pretvaramo u naš zajednički dah.
Retrospektiva: Wolfram Fleischhauer i „Fatalni tango“
1. Odgovornost pojedinca (Ples kao odluka)
U tangu, kao i u životu, ne možemo zatvoriti oči pred istinom. Svaki korak je odluka, a svaka odluka nosi odgovornost prema partneru i trenutku. Fleischhauer nas podsjeća da nismo samo promatrači – mi smo čuvari cjeline plesa.
2. Ogledalo ogledala (Potraga za sobom)
Roman je poput labirinta ogledala. Glavni lik, tražeći istinu o drugome, zapravo pronalazi skrivene dijelove sebe. To je ono što mi radimo u našoj dvorani: koristimo tango da bismo se vidjeli onakvima kakvi uistinu jesmo, bez maski.
3. Suživot s tamom i svjetlom
Mir nije samo odsutnost nemira, već sposobnost da plešemo i sa svojim sjenama. Ova nas priča uči da je prihvaćanje prošlosti i teških trenutaka nužan dio našeg „suživota bivanja“. Ne bježimo od mraka, nego u njemu palimo svijeću mira.
4. Granica između plesa i života
Gdje prestaje ples, a počinje život? Fleischhauer nam sugerira da te granice nema. Svaki „zadatak po zadatak“ koji riješimo u dvorani, rješavamo i u sebi. Danas, u 95. emisiji, te riječi s papira pretvaramo u naš zajednički dah.
Retrospektiva: Tomás Eloy Martínez i „Pjevač tanga“
1. Potraga za autentičnim glasom
Baš kao što glavni lik u romanu traga za legendarnim pjevačem u labirintima Buenos Airesa, mi ovdje tražimo svoj autentični mir. To nije potraga za savršenstvom, već za onim trenutkom u kojem naš dah i naš pokret postaju jedno. To je tvoj „zadatak po zadatak“ – traženje istine u svakoj kapi.
2. Grad kao labirint (Ogledalo našeg unutarnjeg svijeta)
U knjizi je Buenos Aires labirint u kojem se lako izgubiti ako nemaš cilj. Za nas je to svakodnevica. Ali kroz „suživot bivanja“, učimo da labirint nije tu da nas zarobi, nego da nas nauči kako se snalaziti u neizvjesnosti – bez iščekivanja u očekivanju onoga što je iza sljedećeg ugla.
3. Snaga kapi (Svemir u jednom tangu)
Martínez piše o tome kako se cijela povijest jednog naroda može sažeti u tri minute pjesme. To je tvoja „snaga kapi“: jedna emisija, jedan ples ili jedna pročitana stranica može biti dovoljna da promijeni cijeli naš dan. Činimo onoliko koliko možemo, ali u to ulažemo cijeli svoj svemir.
4. Arhiva mira i tragovi u vremenu
Knjiga se bavi tragovima koje ostavljamo. Naših 95 emisija su naši tragovi, naša „arhiva mira“. Baš kao što pjevač iz naslova ostavlja neizbrisiv trag u srcima onih koji ga čuju, tako i mi gradimo zajednicu koja se prepoznaje po miru, a ne po buci.
Dok s Martínezom lutamo ulicama Buenos Airesa tražeći taj jedan savršeni glas, sjetimo se da je najvažniji glas onaj naš unutarnji, koji nam šapće da je u redu usporiti. U 95. susretu, slušamo upravo taj glas.
Prostor kao mjesto susreta
1. Sloboda umjesto stiska
U tangu, ako prečvrsto držimo partnera, nitko se ne može micati. Tek kad damo prostora unutar zagrljaja, ples postaje moguć. Isto je i u životu – prostor koji dajemo drugome je zapravo čin ljubavi i povjerenja.
2. Ponovni susret u autentičnosti
Kada damo prostora, ne susrećemo se više iz navike ili potrebe, već iz slobode. Ponovni susret nakon što smo „pustili“ jedno drugo je uvijek svježiji, iskreniji i dublji. To je ono tvoje „voljeti se otvorenih očiju“.
3. Suživot bivanja kroz razmak
Razmak nam omogućuje da se ponovno vidimo. Bez prostora, postajemo jedna mutna slika. S prostorom, ponovno vidimo osobu ispred sebe, njezine boje i njezin mir.
4. Mirna luka 95. ponedjeljka
Dajemo prostora sebi da samo budemo. I u tom prostoru, ponovno smo se susreli – ja s vama, vi sa mnom, i svatko od nas sa samim sobom."
Činimo onoliko koliko možemo. Gdje god i kad god bili. Hvala vam na ovih 95 jutara."
Sve ove riječi o kojima smo pričali – o prostoru, dodiru i miru – mi u Institutu svakodnevno pretvaramo u pokret. Jer tijelo ne laže, ono pamti svaki onaj dodir putova o kojem smo govorili."
Odnosi se ne režu škarama
1. Rez ostavlja oštre rubove
Naglo kidanje odnosa „škarama“ često je samo reakcija iz povrijeđenosti. Takav rez ostavlja ranu koja dugo krvari i rubove koji ostaju oštri za oba srca. To nije rješenje, to je samo privremeni prekid boli koji nas ne uči ničemu.
2. Tango kao učenje o distanci
U tangu učimo o zagrljaju, ali i o odmaku. Ako nam partner ne odgovara, ne moramo ga „odrezati“ iz svog života s agresijom. Možemo jednostavno promijeniti dinamiku, uspostaviti jasnu distancu i završiti ples s poštovanjem. To je zrelost bivanja.
3. Rasplitanje umjesto rezanja
Umjesto škara, koristi strpljenje. Pokušajmo rasplesti čvorove nerazumijevanja „zadatak po zadatak“. Ponekad se odnos prirodno udalji, poput krugova na vodi, a to je puno bezbolnije i ljudskije od nasilnog reza.
4. Mirna distanca kao rješenje
Rješenje je u postavljanju granica, a ne u uništenju mostova. Biramo mirnu distancu tamo gdje nema suživota, ali bez onog „bijesa škara“ koji bi nas kasnije mogao progoniti u našoj arhivi mira.
Kada nas netko ne razumije, naša prva reakcija je često želja da taj odnos prerežemo škarama. Ali naučili smo – škare nisu rješenje. One ostavljaju oštre rubove. Mi biramo miran odmak, biramo suživot u kojem poštujemo i sebe i drugoga, čak i kad se naši putovi više ne dodiruju."
Putovi koji se uvijek dodiruju
1. Trag u beskraju
Čak i kada mislimo da smo se odmaknuli, onaj dodir u tangu ili ona podijeljena riječ u 8:08 ostaje dio nas. Putovi se ne moraju križati zauvijek, ali točka u kojoj su se dodirnuli zauvijek mijenja smjer oba putnika.
2. Odgovornost prema susretu
Upravo zato što se putovi uvijek dodiruju, važno je kako se susrećemo. Ako uđemo u taj dodir s mirom, hidratizirani, nakon one dvije čaše vode i „pogleda kroz prozor“, taj će dodir biti ljekovit, a ne bolan.
3. Bez škara – jer nema kraja
Ako se putovi uvijek dodiruju (u sjećanju, u energiji, u arhivi), onda škare doista nemaju smisla. Ne možeš odrezati nešto što je postalo dio tvog puta. Možeš samo prihvatiti taj suživot bivanja i krenuti dalje, bogatija za taj dodir.
Možda mislimo da odlazimo, da režemo ili zaboravljamo, ali istina je da se naši putovi uvijek dodiruju. U svakom tangu, u svakoj kavi, ostavljamo dio sebe i nosimo dio drugoga. Zato ponedjeljkom, u 8:08, ne otvaramo samo novi stream – otvaramo novi prostor za dodir koji će nas graditi i sutra i godinama nakon. Vidimo se u tom krugu mira.
Pridružite nam se u Institutu:
Ako osjećate da vašem koraku treba više prostora ili vašem duhu više mira, naša vrata u Zagrebu su vam otvorena. Istražite naše:
Plesne programe argentinskog tanga (za sve razine)
Vježbačke programe svjesnog pokreta
Sve detalje potražite na www.libertango.eu ili nam se javite direktno. Putovi nam se već dodiruju – dopustite da se susretnemo u dvorani. ✨💃
Hvala vam na čitanju i plovidbi kroz ovih 8 faza buđenja.
Ukoliko želite podržati stvaranje novih dvojezičnih autorskih tekstova, prijevoda i projekata Instituta argentinskog tanga LiberTango, vašu podršku možete uputiti putem PayPal-a.
🇬🇧 95. Good Morning with Jelena and Tango: Archive of Peace, Books, and Paths That Touch
A Morning Protocol for the Coexistence of Being
Every Monday at 8:08, we begin exactly the same way, yet always anew. Before we step into our daily responsibilities, I remind you (and myself) of the importance of basic self-tenderness. Two glasses of water, a small bite, and a glance through the window—these are our anchors. In a world that demands speed, we choose peaceful reactions to misunderstandings and resolving tasks "drop by drop."
Three Books as Three Mirrors
Throughout the past 95 broadcasts, literature has been our guide. Today, we recall three titles deeply woven into our Institute:
Wolfram Fleischhauer, “Fatal Tango”: Taught us about individual responsibility. In tango, as in life, we are not mere observers; every step we take is a decision that affects the whole.
Jorge Bucay, “Loving Each Other with Open Eyes”: Reminded us that others are our mirrors. Loving with open eyes means accepting reality without illusions, without waiting in expectation.
Tomás Eloy Martínez, “The Tango Singer”: Our current companion through the labyrinth of Buenos Aires. Through him, we search for our authentic voice and learn how the power of a single drop can change the entire ocean of our day.
📘 Retrospective: Jorge Bucay and “Loving Each Other with Open Eyes”
1. Mirror of Mirrors (Meeting oneself through the other)w Bucay teaches us that every relationship, and especially the one in tango, is a space in which we reflect ourselves. The other does not serve to complete us, but to show us who we are. When we dance, we do not look for a "second half," but for a conscious mirror in which we learn to grow.
2. Without Waiting in Expectation (Love without illusions)w Loving with open eyes means giving up the need for the other to be exactly as we imagine them. This is your peaceful postulate: to be present with what is, without the pressure that the moment (or the person) must fulfill our unrealistic expectations.
3. Responsibility for One's Own Happiness Through this book, we learned that each of us, "task by task," is responsible for our own inner peace. We cannot ask our tango partner to maintain our balance if we haven't found it ourselves within our breath and our step.
4. Coexistence of Being as a Couple
Love is not gazing into each other's eyes, but existing together within the same rhythm. Bucay reminds us that true contact requires the courage to remain authentic—to dance our truth while simultaneously listening to another’s.
Bucay taught us to open our eyes. Not to see the flaws of the other, but to see the truth about ourselves. In this 95th Monday of ours, we are learning how to view the world—and each other—with precisely those open eyes.
